Umetnički ansambl
Ministarstva odbrane
„Stanislav Binički“
 
 

Stanislav Binički



Period najviših umetničkih dometa i najvećih profesionalnih iskušenja u razvoju srpske vojne muzike vezuju se za Stanislava Biničkog. Stvaralačkim delovanjem kao dirigent, kompozitor i pedagog izuzetnih sposobnosti i ogromnog autoriteta obeležio je čitavu jednu epohu u srpskoj muzičkoj istoriji.

Rođen je u mestu Jasika nedaleko od Kruševca 27. jula 1872. godine. Završivši osnovnu školu odlazi u gimnaziju u Nišu, gde od prvog razreda uporedo uči sviranje na violini i flauti kod horovođe i vojnog kapelnika Fridriha Brunetija i vojnog muzičara Pavla Gajičića, a zatim i kod češkog pedagoga Josifa Svobode. Već kao gimnazijalac je ispoljio afinitete ka komponovanju i dirigovanju rukovodeći đačkim horovima, a intenzivno bavljenje muzikom nastavio je i tokom studija pevajući u pevačkom društvu „Obilić“, pod dirigentskom palicom Josifa Marinkovića, i „Beogradskom pevačkom društvu“, čiji je upravnik u to vreme bio Stevan St. Mokranjac. Godine 1896, Binički dobija stipendiju Ministarstva prosvete za školovanje na Muzičkoj akademiji u Minhenu, a po odlasku se zahvalno obratio tadašnjem Ministru prosvete, između ostalog rekavši: „...kao glavni predmet u prvom trimestru uzeo sam Teoriju, tako da bih po svršenom školovanju mogao postati dobar kapelnik i učitelj muzike, i da bih mogao uspešno raditi na skupljanju naših narodnih muzičkih umotvorina i dovoditi ih u red modernih kompozicija...“. Prepoznat kao izuzetno nadaren, Binički naredne godine dobija i drugu stipendiju od Ministarstva vojnog, za nastavak muzičkih studija, što će u kasnijem radu umnogome odrediti dalji pravac njegovog umetničkog delovanja. U Minhenu se Binički i ženi koleginicom sa studija Fridom Blank, koja po udaji postaje Miroslava Binički, njegova verna umetnička saradnica, i istaknuti muzički pedagog.

Godine 1899, nakon završetka studija, Binički se vratio u Srbiju gde je postavljen za vojnog kapelnika i referenta za muziku pri Ministarstvu vojnom. Ova dužnost obavezivala je Biničkog da vodi brigu o školovanju kadrova vojne muzike, popunjavanju vojnih orkestara, premeštajima vojnih muzičara i nabavci instrumenata za sve vojne orkestre. Ista godina bila je od velikog značaja kako za Biničkog tako i za celokupnu srpsku muzičku istoriju. Osnovao je prvi simfonijski orkestar u Srbiji pod imenom ,,Beogradski vojni orkestar“ i sa njim održao prvi umetnički koncert, a zajedno sa Stevanom Mokranjcem i Cvetkom Manojlovićem osnovao je i prvu ,,Srpsku muzičku školu“ (današnja MŠ „Mokranjac“) u kojoj je Binički radio kao nastavnik pevanja. U Srpskoj muzičkoj školi su kao pedagozi tada bili angažovani i Cvetko Manojlović kao nastavnik klavira, Miroslava Binički kao nastavnik pevanja, Jovan Ružička kao nastavnik violine i Venceslav Rendl kao nastavnik violončela. Muzičku teoriju je predavao upravnik škole Stevan St. Mokranjac.

Već od prvog umetničkog koncerta koji je priredio 1899. godine sa Beogradskim vojnim orkestrom, kojom prilikom je izvedena njegova uvertira „Iz mog zavičaja“, Binički je domaćoj publici predstavio sasvim nove programske sadržaje. Još uvek odišući tragovima otomanskih porobljivača, Beograd je radoznalo dočekao nov muzički dah koji je Binički unosio izvođenjem svojih i kompozicija inostranih autora. Priređujući koncerte na kojima je izvođena popularna muzika, koji su održavani u bašti kafane „Kolarac“, kao i simfonijske koncerte na kojima su izvođena i dela starih majstora, Binički je edukovao i muzičare i tadašnju publiku, te pedagoški delovao na sve koji su bili spremni i voljni da prime nešto novo.

Početkom 1904. godine rasformiran je Beogradski vojni orkestar i Binički osniva ,,Muziku kraljeve garde“, angažujući vojne muzičare iz različitih sastava sa najviše znanja i orkestarskog iskustva. Godine 1907, Muzika kraljeve garde postaje ,,Orkestar kraljeve garde“, ali se, postavši široko poznat i značajan kulturni faktor, orkestar i danas mnogo češće sreće u muzičkoj literaturi pod prvobitnim nazivom. U periodu do Prvog svetskog rata, delatnost Orkestra kraljeve garde i Stanislava Biničkog, kao njegovog rukovodioca i dirigenta, imala je veliki uticaj na srpske muzičke prilike. Nekoliko značajnih koncerata održano je u srpskoj prestonici i u svima je učestvovao Binički sa muzičarima Orkestra kraljeve garde. Neki od tih koncerata su značajni datumi u našoj muzičkoj istoriji, jer je tada domaća publika bila u prilici da prvi put čuje neka od grandioznih dela klasične muzike, kakve su kompozicije Jozefa Hajdna ili L. V. Betovena. U dvorani „Kolarca“, 12. decembra 1907. godine izveden je oratorijum „Sedam reči Hristovih“ Jozefa Hajdna za solo glas, hor i orkestar. Oratorijum Jozefa Hajdna „Stvaranje sveta“ izveden je 7. aprila 1908. godine u Narodnom pozorištu, a jedan od značajnih događaja, takođe u Narodnom pozorištu, je i „Opersko veče“ održano 10. novembra 1909. godine. Kruna svih dotadašnjih uspeha bilo je izvođenje „IX Betovenove simfonije“ za solo glasove, hor i orkestar, koje se odigralo 5. aprila 1910. godine u Narodnom pozorištu, uz učešće, za tu priliku, specijalno pripremljenog orkestra od 75 muzičara, koga su mahom činili muzičara Orkestra kraljeve garde, i preko 120 članova horskog ansambla, sačinjenog od članova više pevačkih društava. Dok je Binički rukovodio, gotovo, tromesečnim pripremama, i na kraju samim izvođenjem, Miroslava Binički je spremala soliste. O utisku sa te večeri, pored ostalih, nekolike reči hvale napisao je u „Srpskom književnom glasniku“ i, kompozitor i dirigent, Stevan Hristić: „Najzad je Beograd čuo IX Betovenovu simfoniju. Koliko rada! Koliko priprema! I koliko uzbuđenja. O izvođenju kod nas može se reći samo dobro, sa obzirom na naše muzičke prilike. G. Binički je dao upravo više no što naša muzička sredina može dati. Jer, on je stvorio naročitu priliku, naročiti hor i naročiti orkestar. Sve ovo mi u našim običnim prilikama nemamo“.
Narodno pozorište u Beogradu, kao jedna od najznačajnijih civilnih kulturnih institucija u državi, imalo je stalnu saradnju sa vojnim orkestrima i Stanislavom Biničkim još od formiranja Beogradskog vojnog orkestra, a u ugovoru iz 1901. godine koji su potpisali tadašnji upravnik Narodnog pozorišta, komediograf i književnik, Branislav Nušić i komandir BVO Ljuba Marković stoji: „U ovom pozorišnom orkestru ne sme biti nikada manje od 25 muzikanata, koji će se služiti državnim instrumentima i priborom za iste“. U istoj godini Binički je u Narodnom pozorištu dirigovao tim orkestrom u 82 predstave.

Pedagoška aktivnost Stanislava Biničkog je, pored angažovanja u Srpskoj muzičkoj školi, podrazumevala i rad u muzičkoj školi „Stanković“ u kojoj se zalagao za negovanje vokalno-instrumentalne muzičke tradicije i kontinuirano obrazovanje, ne samo pevača i svirača, već i učitelja pevanja i sviranja. Takođe je bio angažovan i na Vojnoj akademiji gde je držao nastavu iz muzičke teorije, pregleda istorije muzike i podučavanja u pevanju rodoljubivih pesama. Nastavni program je sadržao naglašenu etičku dimenziju, kroz vid isticanja i negovanja nacionalnog muzičkog identiteta. Cilj nastave je bio razvijanje estetskih i patriotskih osećanja, čime je ona, osim muzičkog, imala i vaspitni karakter.

Okolnosti Prvog svetskog rata zaustavile su velike napore Biničkog da obezbedi odgovarajuće uslove za nesmetano funkcionisanje vojnih orkestara u okviru vojnog resora i da održi visok nivo stručnog angažovanja Orkestra kraljeve garde. Događaji koji su usledili zaustavili su i, započet procesom profesionalizacije vojske, pokušaj trajnog osiguranja sistemskog obrazovanja vojno-muzičkih kadrova.

Godine 1915, Binički je zajedno sa vojskom prešao preko Albanije. Na tom teškom putu stradaju mnogi muzičari, izgubljena je kompletna muzička arhiva Orkestra kraljeve garde, kao i veći deo instrumenata. Dolaskom na Krf, Binički se angažovao na reorganizaciji ansambala, nabavci novih instrumenata i obnovi notne arhive. Krenulo se od prepisivanja muzičkih partitura i raspisivanja kompozicija po orkestarskim deonicama, kako bi vojne muzike što pre započele svoj rad. Spremnost vojnog vrha da u najkraćem roku sprovede reorganizaciju orkestara ukazuje na visoku svest o značaju delovanja vojne muzike u ratnim uslovima. Orkestarski zvuk na bojnom polju snažno je podupirao moralnu snagu vojske i naroda i negovao veru u osnovne nacionalne vrednosti. Koncerti za vojnike i ranjenike naše i savezničke vojske, dobrotvorne priredbe za izbeglice, porodice poginulih, za Crveni krst, nastupi sa srpskim pozorištima u izbeglišvu, počasti prilikom obeležavanja crkvenih i državnih praznika, predstavljali su vid muzičkog delovanja u okviru kog je bilo potrebno razvijati svest o osećanju nacionalne pripadnosti, osećanju rodoljublja i potrebi očuvanja sopstvene kulture. Koncertna turneja Orkestra kraljeve garde u Francuskoj, koju je je organizovala srpska vlada, a predvodio Stanislav Binički, doprinela je da se Evropa i svet upoznaju sa srpskom kulturom, a srpska vojska i srpski narod steknu velike simpatije naroda savezničkih zemalja.
Nakon oslobođenja, Binički je sa Orkestrom kraljeve garde prvi koncert priredio 7. decembra 1918. godine, a nakon toga, u cilju uspostavljanja prijateljstva između srpskog i ostalih naroda novoujedinjene Jugoslavije, pošao na šestomesečnu turneju nastupivši u Vršcu, Beloj Crkvi, Novom Sadu, Temišvaru, Somboru, Kikindi, Subotici, Osijeku, Zagrebu, Karlovcu, Bjelovaru, Ljubljani, Sarajevu, Mostaru, Splitu, Makarskoj, Sinju, Dubrovniku, Cavtatu, Solunu.

Godine 1920. Binički odlučuje da napusti službu u vojsci i prelazi u Ministarstvo prosvete, nakon čega osniva nacionalnu Operu i postaje njen prvi direktor. Ulogu vodeće muzičke institucije u muzičkom životu Srbije i njene prestonice, u godinama nakon odlaska Biničkog sa dužnosti referenta za muziku Ministarstva vojske, Orkestar kraljeve garde prepušta orkestru Beogradske filharmonije, ali zadržava domet dobro obučenog orkestra sposobnog da izvodi simfonijski program.
Horizont muzičkog polja na kojem je Stanislav Binički delovao i stvarao nesaglediv je, a zasluge i značaj njegove muzičke delatnosti nisu dovoljno istaknute. U decenijama nakon II svetskog rata, gotovo da je zaboravljeno njegovo stvaralaštvo i doprinos razvoju srpske muzičke kulture. Bila je potrebna distanca, i vremenska i fizička, da bismo se prisetili ko je osnovao prvu srpsku muzičku školu, prvi srpski simfonijski orkestar, nacionalnu Operu, ko je tvorac prve srpske opere. Postignuća i stepen njegove posvećenosti radu ne ostavljaju sumnju da je, ono što je radio, činio iz ogromne ljubavi prema muzičkoj umetnosti i sredini za koju ga je prikovala.

Zanimljivo je da je od 1903. godine, kada je stvorio prvu srpsku operu „Na uranku“, na posebno pisani libreto Branislava Nušića, pa sve do 1910. godine, ona izvedena na sceni Narodnog pozorišta svega šest puta. Nakon toga je nema na repertoaru, gotovo, punih 60 godina, sve do 26. septembra 1968. godine, kada ju je Narodno pozorište u Beogradu ponovo stavilo na svoj repertoar povodom stogodišnjice Narodnog pozorišta i pedesetogodišnjice osnivanja Opere. Izgubljenu orkestarsku partituru rekonstruisao je kompozitor Krešimir Baranović, a operu režirao Jovan Putnik.

Kada je, inspirisan pobedom srpske vojske u Cerskoj bici, godine 1915. u Valjevu, komponovao čuvenu orkestarsku kompoziciju „Marš na Drinu“ i posvetio je pukovniku Milivoju Stojanoviću-Brki, stradalom komandantu „Gvozdenog puka“, Binički je stvorio jedan od najvećih simbola hrabrosti srpskog naroda i njegove vojske, koji nadahnjuje svaku novu generaciju Srba i uči ih časti i viteštvu.

Stanislav Binički se povukao iz javnog života 1924. godine da bi se u tišini, u punoj životnoj snazi, posvetio stvaranju. Dvadesetpetogodišnjica njegovog umetničkog rada obeležena je 3., 4. i 5. februara 1924. godine, proslavom u kojoj su učestvovala sva beogradska pevačka društva, celokupni muzički ansambl Opere i mnogi značajni umetnici tog doba. Iskazujući mu poštovanje i divljenje, umetnici-izvođači su pred beogradskom publikom, tom prilikom, izveli gotovo kompletan kompozitorski opus Stanislava Biničkog.

Pod tmurnim oblacima II svetskog rata, u okupiranom Beogradu, tiho i nezapaženo, Stanislav Binički je umro tokom surove zime, 15. februara 1942. godine. Primernim i požrtvovanim radom prineo je sebe najvišim duhovnim idealima prosvetiteljskog uzdizanja generacija Srba koje nastupaju. On, koji je prvi zaorao mnoge brazde na našim muzičkim poljima, on, koji je na njima uzgajao kulturu kolektivnog sećanja i pamćenja, zaslužio je da ga pamtimo. Vojni muzičari, svakako, hoće.

 
zastavnik prve klase Radoslav Spasić
Reprezentativni orkestar Garde

  
Reference:
  • Vasiljević, Maja. Srpske vojne muzike u zemljama saveznika tokom Velikog rata (1916-1918), Filozofski fakultet univerziteta u Beogradu. Dostupno na: linku 
  • Dujović, Marijana (2011). Recepcija delatnosti Stanislava Biničkog. Seminarski rad pisan u okviru predmeta Nacionalna istorija muzike 1 pod mentorstvom vanr. prof. Dr Tatjane Marković. Dostupno na: https://www.fmu.bg.ac.rs/dokumentacija/elektronske_publikacije/25%20Marijana%20Dujovic.pdf.
  •      Hristić, Stevan (1910). „ Betovenova Deveta simfonija u Beogradu“ – Srpski književni glasnik, s.621.
  • Krajačić, Gordana (2003). Vojna muzika i muzičari 1831–1945. Beograd: NIC Vojska.
  • Milanović, Biljana (2016). Evropske muzičke prakse i oblikovanje nacije kroz kreiranje nacionalne umetničke muzike u Srbiji u prvim decenijama XX veka, Doktorska disertacija na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Beogradu,
  • Dostupno na: https://fedorabg.bg.ac.rs./fedora/get/o:14196/bdef:Izvestaj/download.
  • Pejović, Roksanda (1991). Stanislav Binički kao dirigent i organizator muzičkog života u Beogradu. U: Zbornik priloga za istoriju jugoslovenske muzike. Beograd: FMU, 5-54.